Kopnu se čini da razumije Otok, jer Otok je, misli Kopno, malen i od njega, Kopna, odvaljen komad zemlje. Otok je pak sebi dostatan i ne pokušava razumjeti Kopno. Otok se ne osjeća dijelom otkinuta Kopna. On je cijela zemlja. To Kopno nikada nije razumjelo te je svoje kopnene zakone, kad je moglo, bez ikakve prilagodbe protezalo i na Otok premda ih on nikada nije poštovao. Otok je vazda bio polisž bez obzira na to koje su zastave lepršale na njegovim vjetrovima.
Joško Božanić

Prirodna osnova zajedno s originalnim kulturnim naslijeđem, i povijest sa svojim utjecajima i tragovima čine nepromjenjiv dio otočke stvarnosti, pa su se našli zajedno u kategoriji vodič.

Više nego drugdje, čovjek je na otoku podređen silama prirode koja ga okružuje. (I danas teža oluja na moru zna po nekoliko dana prekinuti sve brodske veze prema kopnu...) U prošlosti je otočka zajednica, kad joj nije bio dostupan višak energije u obliku fosilnih goriva i oslonac na kopno kao stalnu logistiku, morala svoje pojmove, pravila i djela oblikovati tako da na najspretniji način budu produžetak prirodnih identiteta, zakonitosti i struktura. Taj odnos s prirodom čovjek je gradio jako polako i jako dugo, s minimalnim sredstvima, tisućama godina, i za to se vrijeme ponekad čudesnim tehničkim i organizacijskim rješenjima uspio uklopiti u ekosustav, bazirajući opstanak na uzgoju mediteranskih poljoprivrednih kultura i ribarstvu. Stoga su najstariji slojevi čovjekovog kulturnog naslijeđa na otocima neodvojivi od lokalne klime, tla, mora, vegetacije i životinjskog svijeta, pa ih možemo zvati originalnim kulturnim naslijeđem.
Zbog razloga spomenutih na početku, to iskustvo koristi i današnjem otočanu (mnogo više nago stanovniku kopna iskustva njegovih predaka); drevna pravila i pouke o vremenskim prilikama, vjetrovima, moru i plovidbi, uzgoju vinove loze i ostalih kultura, građenju i životu općenito, vrijede, i potrebna su onom tko želi ili mora živjeti na otoku.
S druge strane su sustavi koje je stvorio čovjek, najčešće čovjek s kopna. Mnoge države, vladari i društvena uređenja su u povijesti "gospodarili" otocima, pokušali ih uklopiti u svoje sisteme i nametnuti im svoja pravila i sustave vrijednosti. Viški arhipelag je zbog svog strateškog položaja bio posebno interesantan državama koje su htjele steći prevlast na Jadranskom moru, pa su na njemu ostali brojni spomenici i tragovi, miješajući se sa spomenutim originalnom otočkom "kulturom preživljavanja" ili dolazeći s njim u sukob. Zbog toga što je neminovno bio na periferiji tih sistema, otok je trpio, a trpi i danas, pa dok se sa ribarskim ili vinogradarskim naslijeđem otočani lako i rado identificiraju kao s dijelom svog otoka, o povijesti, ili bolje rečeno o "vladarima s kopna", su mišljenja podijeljena i često suprotstavljena.